Da li je lakše misliti priznanje Kosova na albanskoj vutri?

Centralni komitet Za Kastraciju i DB-lizaciju

Tačno sto deset godina od stvaranja velike Albanije, 28.11.2022, Dan šiptarske zastave ukradene Skenderbegu, svojevrsni „Independence Day“ nasilne ideje koja okuplja ovu mladu naciju, u sred Beograda, u CZKD-u pokojne Borke Pavićević, proslavljen je još jednim u nizu ogavnih i jadnih provokacija, sasvim ad spiritum interesne grupe NVO hijena. No to nije bio skup nekakvih UČK terorista, već slobodnih građanezera zarobljenih u telu Srba, koje okupljaju sredstva neprijateljskih inostranih fondacije, ali i budžetski novci poreskih obveznika Srbije.

Ne pamtimo se da je iko od njih ustupio svoje salonce, imovinu, zemljište nesrećnim (tamnoputim, nikako srpskim) imigrantima nad kojima su plakali, ali nemaju nedoumice u vezi sa poklanjanjem čitavih tuđih teritorija, narodnog i crkvenog zemljišta i kulturne baštine terorističkoj NATO šiptarskoj državi. Ovde za njih prestaju da važe bilo kakvi zakoni i vlasnički odnosi civilizovanog sveta, na koje se rado pozivaju, budući da je oko dve trećine zemljišta i dalje u rukama srpskog naroda i Srpske pravoslavne Crkve!

Ja nisam nikad čuo da Borka Pavićević podržava nezavisnost Kosova! Ono na čemu ona insistira jeste činjenica da je bivši predsednik Jugoslavije Dobrica Ćosić rekao da su Albanci talog ove zemlje. Da li biste vi pristali da živite u zemlji čiji predsednik za vaš narod tvrdi da je talog?! Pa, vaš politički ideolog Vojislav Šešelj osim što je hteo da nas kolje zarđalom kašikom, predlagao je i da se Šiptari bace preko Prokletija, što samo što nije i učinjeno.

Branislav Dimitrijević, pomoćnik ministra Bradića G17 i glavni kurator supruge,  2009.

Ovo nikako ne treba da čudi, pošto u njihovim dekonstruktivističkim postmoderanim naučenijima reči istina i etika se koriste u pluralu, a značenje menjaju spram brendirane odevne kombinacije, u zavisnosti od vrste i temperature vrhunskog vina sa geografskim podrijetlom uz koje se serviraju, uz neizostavni paški sir sa rukolom i pinjolama. 

Javnu tribinu Da li je moguće misliti priznanje Kosova ako si Srbin – slobodnih šatrolektualaca je slobodno obezbeđivalo nekoliko sakrivenih policijskih kombija sve sa interventnim snagama , takođe o trošku Srba, u slučaju da neko suprotnim neslobodnim mnjenjem naruši ovaj veličanstveni praznik.

U već viđenom NDM BGD maniru, sve sa Brajanom novosadskim i ŽuC ispred Centra za kulturnu dekontaminaciju klerofašističkih Srba. Možda bi pripremili sapun i kakve kombije-dušegupke za zaostalu srbadiju, ali se ovi ovi zločinački srbočetnički oblici života, iz nekog razloga, još uvek smatraju ljudima u domaćim EUsaglašenim zakonima. Kamarila sa već razrađenim šibicarskim provokacijama se nadala da će izazvati nasilan odgovor već previše trpeljivog naroda, opravdati i povećati inozemne grantove za kastraciju i deratizaciju krezavog i primitivnog srpskog plebsa.
U pravno vešto sačinjenom naslovu tribine u duhu dekonstruktivističkog brabonjanja sa bukeom prošeka i spaljene albanske domaće trave, sadržano je pitanje koje formalno ne krši ustav Srbije. Odgovor na ovo pitanje je jednostavan i glasi ne NE!

Kao odgovor se takođe nameću pitanja:

Čini li se da je poetski nadahnuta deskripcija metabolička izdajnička izlučevina sasvim u duhu suvremenosti, više no ikada lane, možemo li, značajno lakše, misliti svrsishodnost izuzetne fondaške jedinke u plasteniku, na njivi, kako kroz vorkšope bihejvioralne i ergoterapije najzad doprinose društvu i oslobađaju svoju posebnost kroz korisan poljski rad ili zašto ovi ekološki osvešćeni oblici života trajno ne zadrže dah i oslobode planetu suvišne emisije CO2?

Kako su neopisiva stradanja ljudskog roda ishodi mladih ideja sekularnog humanizma, materijalističkog prosvetiteljskog pozitivizma, filosofije dekonstruktivizma i (šta god to značilo) eklektičkog postmodernizma, nećemo se ni u kom slučaju baviti ovim pukotinama i krhotinama ljudske misli, duha i postojanja. U nekoliko navrata sam se prevario, te poučen iskustvom, ovaj put nisam čak ni pročitao tekstove ovih paćenih plaćenika i pajsera sa intelektualnim aspiracijama i opstipacijama. Što bi rekli, upoznaćemo ove fenomene ad hominem, iliti narodski – pravo u vugla baždareni metod, oslonjen na drevnu mudrost koja nas uči da se od govana ne može pita napraviti. Pored osnovnih sastojaka, ovde izmiče još i možnost, sposobnost, istinsko znanje i umenje da se od datih gradivnih tvari pita umesi.  

Učesnicima ove javne turbine se nećemo naročito baviti, osim Vojinovim malim, Branislavom Dimitrijevićem, ontološkom formom u čelu stola CZKD tribine, kome želim da posvetim ovaj omaž u formi epske ode. Premda suštinski sporedna, da ne kažem marginalna ličnost (ili nešto što u nekim trenucima može podsetiti na ličnost), istakao se kao rušilački kulturni pogon likovne scene i korumpirani dogmatski konceptualni upropastitelj svega čega se dohvatio, nezavisno od njegovih otvorenih antisrpskih istupa. No, tek zarad formalnog spiska, nabrojaću ostale nebitne učesnike sa kognitivno – moralne periferije centra kulturnog života u užem smislu:

Zoran Vuletić, recidivi LDP (od prodavca do vlasnika Agromarketa), bivši PSG sadašnji GDF ili nešto,

Dejan Atanacković  (onaj čija debiltantsko ostvarenje odmah pogađa u sridu Ninove nagrade), Moramoni, JBM BGD, Ćuta, Ceca Bojković na ekološkom protestu u ekološkoj bundi, Ćutin gari

Milan Radonjić (nije Milan Tarot) ali je neki ninov novinarčić i profesionalna narikača ubijenih novinara i političara,

Konceptualni grupnjak za politiku, predstavio se kao novosadski domaćin ovog skupa u Beogradu, efemerna organizacija za prepakivanje i preprodaju sfumata, ali sa supstancijalno značajnim sredstvima koja eksponencijalno rastu. Poslednji  finansijski izveštaj za 2020. preskače 70.000 srpskih eura, u odnosu na oko 40.000 iz 2019:

Bilans uspeha

Zoran Gajić, novosadski gari, panker (nije narodni pevač nitI fudbaler),

Branka Ćurčić, studirala sa Mojsilovićem, brat joj je bio na frontu…

Vojinov mali, Branislav Branana i Branslava

Osebujnu ličnost Branislava Dimitrijevića, poznatijeg kao Vojinov mali nemoguće je razdvojiti od diplomatske istorije porodice, kao mladice u senci golemog oca. Ovaj znani pravnik i veliki konzumnistički borac za ljudska prava,  svoju disidentsku karijeru otpočeo je već kao gimnazijalac, član redakcije Novog srednjoškolca koja je prva u FNRJ objavila Paju Patka pa je išao na ribanje u Gradski komitet.

Branislav Dimitrijević

Ovaj izuzetni način političke borbe nastavlja i u Studentu, te je zbog svojih hrabrih disidentskih aktivnosti nakon diplomiranja po kazni primljen u Borbu, u redakciju Večernjih novosti, a zatim su ga nemilosrdno oterali u Njujork uz stipendiju za staž u Ujedinjenim nacijama, podmetnuli mu položaj asistenta na Pravnom fakultetu…već kao docent piše pod pseudonimom u Ježu, da bi na kraju bio izbačen iz Rada, što je toliko razgnevilo Službe paklene komunističke tiranije, pa su razmatrajući mogućnost da ga pošalju na kakav ogoljeni otok, smislili đavolski plan – dali su mu da vodi filmsku emisiju Kino oko na državnoj, takoreći jedinoj televiziji, u nameri da mu unište ugled i da ga upropaste kao čoveka!

Na kakve su sve užasne načine slamanja ljudskog duha i ličnosti bili spremni crveni đavli, kako bi unizili izuzetne slobodarske disidente, koji nikakve veze, ni slučajno, sa Službom nisu imali…

Kako pričaju saborci, Vojina je veoma pogodio raspad države naših bratskih ljubavnih naroda, zli jezici koji su ga dovodili u vezu sa višestrukim obaveštajnim strukturama,vezu sa višestrukim obaveštajnim strukturama, depresija teška i suza suzu stiže. No važne dužnosti ga podižu iz melanholije, usled stradalništva i bure na divljem zapadnom Balkanu. Pravdoljubivi zapad je prepoznao ovog naročitog i karakternog čoveka… postaje francuski vitez legije časti, direktor Beogradskog centra za ljudska prava, Potpredsednik Komiteta UN za ljudska prava, sudija stalnog arbitražnog suda u Hagu, Član predsedništva Građanskog saveza, čak i predsednik UO odbora jugoslovenske kinoteke i nosilac bezbrojnih funkcija u patriotskim pokretima i značajnim globalnim institucijama širom sveta, koje su pokazale naročitu naklonost prema Srbima…

Svakako je zanimljivo napomenuti navode iz Glasa javnosti, da je krajem devedesetih godina prošlog veka lično Vojislav Šešelj sprečio tadašnjeg dekana Pravnog fakulteta Olivera Antića da se reši Vojina, kako je ovaj sa još šesnaest kolega stupio u štrajk zbog Zakona o univerzitetu, pa je, umesto otkaza, suspendovan na određeno vreme.

Zajedljivci, tračeri i sitničari zameraju mu njegovu strast za kadriranjem…

Vojinovom malom, Branislavu, svakako nije bilo lako da stasava sa ovako stamenom očinskom figurum, pa se smutljivci usuđuju da vele kako bi on klanjao bilo kakav namaz, samo ukoliko je sa tartufima, na nekom hrvatskom Otoku, uz istarsku malvaziju, bez trunke razumevanja za njegovu stalnu potragu za vlastitim identitetom na grbači srpskog naroda i kulture. Živeti u senci ovog gorostasa odvelo ga je, izgleda, pre svega u beskrajnu potragu za putevima pronalaženja vlastite izuzetnosti, te izvesno duševno rastrojstvo oličeno u nepromišljenim javnim nastupima u svojstvu člana vlade, fizičkom napadu na starijeg kolegu Miroslava Živkovića u ULUS-ovom paviljonu Cvijete Zuzorić, teško da se može opravdati zlobnim kuloarskim insinuacijama da kanabinoidi nepovoljno utiču na fine lipidne slojeve neurosinapsi, te društveni i politički nastup pojedinca. Bez obzira na činjenicu da je diplomirao na Katedri za savremenu umetnost kod Ješe Denegrija, a Magistarsku tezu na temu Uticaja vizantijske vizuelne tradicija na modernističke koncepcije slikarskog prostora navodnoodbranio na katedri za istoriju i teoriju umetnosti Univerziteta u Kentu. 

Čaršijski zlobnici tvrde da je da svako pregnuće kulturnog velikana Vojinovog malog otišlo dovraga, navodeći pokušaje da NJKV nauči da priča srpski, sve sa onim nonšalantnim francuskim kotrljajućim R. Sve i da je ovo tačno, previdevši činjenicu da konceptualni zahvat ne mora biti sproveden u zbilji da bi se smatrao ostvarenim, tom palanačkom filosofijom oni isključivo svedoče vlastito duboko nepoznavanje postmoderanih diskuraca, bez možnosti da pojme izuzetnu ideološku širinu ovog nezamenljivog teoretičara, te njegovu projekciju na svim Decartes-ovim koordinatama ideoloških sustava.

Branislav Dimitrijević
Branislav Dimitrijević

Najzad, ovaj srpski pelikan je kao kultur kapo – komesarčić našeg paviljona na Venecijanskom bijenalu ostvario izuzetne kuratorske projekte koji, pored prosvetljene prefinjene estetske note, na naročit i naočit način predstavio Srbe u belome svetu. Jedan je izvanredan konceptualni rad unizveritetskog profesora Zorana Todorovića,degustacija pihtija od hirurškog medicinskog otpada, obrezanih dečaka, sapun od Zoranovog sala sa liposukcije te ćebad od čovečijih dlaka, kao i onaj kukasti krst Raše Todosijevića, za koji je dobio nekakvu bankarsku nagradu, pa nam radosno trubi o tome decenijama, obožavajući svoju nebesku vozdignutost u odnosu na muljavi i brabonjavi, krezubi plebs.

Zanimljivo je napomenuti da je za ovaj izuzetni kanibalistički poduhvat prof.Todorovića (tada asistenta sa težnjom ka visokim unizveritetskim postignućima, da ne kažem aspiracijama) Branana, igrom slučaja tada pomoćnik ministra kulture Bradića, iz kasice ministarstva dao 100.000 evra kako bi na venecijanskom Bijesranju 2009. godine organizovao degustaciju pihtija od hirurškog otpada nakon obrezivanja dečaka, kako navodi Tabloid.

Opaska: uprkos činjenici da mnogi zameraju na korišćenju Tabloida kao izvora informacija, moram da napomenem da se pokazalo da su svi, neobično dobro obaveštajno potkrepljeni tekstovi, svi do jednog sa neverovatnim, istinitim podacima. Možda se može dovesti u pitanje ono što Tabloid prećutkuje, no sve što sam pročitao, pokazalo se kao tačno.

No čini se da smo prebrzo preskočili nežnu predigru i lirsku erotiku, te odmah prešli na tvrdu pornografiju, no vratimo se na početke, ka novim, petooktobarskim vrhuncima…

Bilo je to u zemlji krezubih seljaka,

Na CIAkratiju narod poče da se šljaka,

Spontano je narod okupila CIJA

Došla nam je luča, šmajser demokratija…

Na procepu dva milenijuma, zajahali su novi oslobodioci na novom valu, nekih pedesetak godina od onih prethodnih. Sa šmajserima su upadali u viđenije firme i sprovoodili volju obaveš…pardon naroda, pronoseći luču slobodnog sveta. Ove lučastive izdaj…pardon, demokrate, konačno su nas oslobodile slobode.

Zraci vašingtonskog sunca konačno su obasjali napaćene Srbe, a veliki borac za ljudska prava Vojin, uprkos svim obavezama, stiže da se bavi i kadriranjem, kako tvrdi čaršija. Okolnosti usled kojih Vojinov mali Branislav nije dobio mesto direktora MSUB nisu nam poznate, niti želimo da nagađamo da li je stari mislio za malog da je pajser ili mentol. Sve u svemu, to mesto je dobila supruga Branislava, Branislava Anđelković Dimitrijević, koja je po vrlo demokratskom kriterijumu negativne selekcije, a za nepoznate muzeološke zasluge, dovedena ne zbog nekakve stručnosti već pre svega kao snajka poznatog borca za ljudska prava i profesora Pravnog fakulteta, Vojina Dimitrijevića, kako tvrdi Tabloid. Kako smo saznali, učestvovala je u više performansa, a bila je i koordinatorka i direktorka centra za suvremenu umetnutost, pod patronatom Soroša, koji će iznjedriti vrle kadrove viđene za državne institucije kulture.

Mlađahna Branislava odmah prepoznaje naročitu obdarenost muža Branislava, te on postaje neizostavni gostujući kurator porodične samostalne trgovinske radnje MSUB Dimitrijević. Oni smelo ulaze u obračun sa starom postavkom i njenu dekonstrukciju, uposlivši Brananinog profesora Jerka da napravi noviju, suvremeniju i još post – postmoderaniju.. Sa fanatičnog stanovišta apsolutnog dogmatskog konceptualizma oni ulaze u ikonoklastički obračun sa figuracijom i zaostalom umetnošću, obeležen neviđenim trinaestogodišnjim kulturnim terorom nad kolegama i svega što je prethodilo jedinoj umetničkoj istini koju zastupaju. Anatemišu jeres lepog i likovnih neznabožaca, sa predanošću i posvećenošću dostojnom španske inkvizicije.

No kako znamo da su muzeji anahrone, zastarele institucije, ova porodična preduzetnička ćelija, samostalni trgovinski kulturni rabotnici su se bacili na dekontrstrukciju preživelog relikta prošlosti, kao tranzicioni dobitnici, uz malu merkantilnu pomoć autoriteta starog Vojina. Oni su  za svog vakta uspeli da u potpunosti uruše, ne samo ovu zaostalu muzeološku koncepciju iznutra, več i da u fizički upropaste zgradu muzeja, koja se 2007. konačno zatvara, te da se, nakon konačnog izbacivanja ovog natural born cultural killers tandema 2013. godine nekažnjeno izvuku iz brloga koji su napravili.

Naime, 2005. je završena studija potpune obnove muzeja, za koju je procenjena suma od 3.683.000 eur. Godine 2007. je muzej u potpunosti iseljen, a predračun za kompletnu rekonstrukciju se nekim čudom popeo na 10.000.000 eur. Kako se niko nije zapitao nad ovom brojkom, MSUB će se uskoro desiti ista sudbina kao i Narodnom muzeju u Beogradu za vladavine žutih, za koji je, kako upućeni tvrde, lično Đinđić pozvao na prikupljanje sredstava. Osvešćeni oslobodioci u kulturi uspeli su tako da nas konceptualno oslobode dve krovne, prevaziđene muzejske institucije minulih vremena da prokišnjavaju pod novim valom žutokratije.

Za to vreme, Branislav postaje i pomoćnik ministra, pa očevici prepričavaju kako su pred ovim faraonskim duom konceptuale, vlada – muzej, gmizali savremeni umetnici i uvijali se kao crvi, kao da su mlađahni Dimitrijevići Izida i Oziris lično, ili barem Ehnaton i Nefertiti moinoteističkog postmodernizma. U ta vremena padajućeg keša i nepotizma, za koji bi bila potrebna neverovatna energija i vreme da se samo pobroje sve avanture vrlog dueta, klešu se gromadna moralna svojstva ovog para, zahvaljujući kojih Branana danas

pronalazi uporište svog kreda, da sere po Srbiji, Srbima i Crkvi kada god mu se za to ukaže prilika. Ili je, pak, u postmoderanoj filosofiji moral samo jedan puki proizvoljni pojam, denotacija, proizvoljni diskurs bez pravca i smera, pa moralna pridika ne iziskuje nikakva etička svojstva onoga ko ih upućuje.

Većina nas verovatno pamti kakva je sudbina zadesila muzej nakon ovih građevinskih radova dodeljenih firmi Monterra, iako Branislava i Branislav poriču bilo kakve veze sa zahvatima ovog izvođača, zaduženog za mnoge velelepne domaće projekte. Muzej je ostao razrušen, sa krovom koji je prokišnjavao i upropašćenim inventarom, pare su iščezle, mahalo se tužbama, pretilo, jadikovalo, a onda je svanuo novi, vedriji dan, sve smo zaboravili i ptičice su zapevale Alelujah…

Bitno je reći da je Branislava, uprkos izjavama da je tenderska komisija ministarstva sve organizovala i nadgledala i da ona sa tim nema nikakve veze, vredno učila i upijala neimarske veštine koje će postaviti nove izazove u njenoj karijeri.

Nakon što je, pet godina posle zatvaranja muzeja, nova zla klerofašistička vlast najzad najurila ove vrsne muzeološke stručnjake, Branislavi se, možda baš zbog prethodnih građevinskih iskustava i stečenih znanja, nasmešilo mesto tehničkog direktora Energoprojekta, a postala je i njihov akcionar. Ovo mesto je delovalo baš kao stvoreno za nju! Zato je teško razumeti zašto niko još nije javno obradio ovu temu, niti je ovaj znameniti poslovni uspeh zabeležen u zvaničnom žitiju velikomučene Vojinove snajke.

Svakako je uzbudljkivo uočiti i podvući prisnu saradnju Montere i Energoprojekta i čitav niz zajedničkih poduhvata, Belvil je recimo jedan od njih, ne znam što ovo spomenuh?

Branani, koji je još ranije izgubio mesto u vladi, nakon što je na državnoj televiziji veličao patriotizam Borke Pavićević, podsmevao se žrtvama Jasenovca prosvećenim cinizmom komesara – pametnjakovića i zalagao se za reformu Srpske pravoslavne crkve, iz svoje visokom oralne pozicije sekularnog kulturnog kapoa i podvižnika.

Uprkos tome što je skidao petokraku sa prethodnom žutokljunarima, očajan, rešava da petokraku ponovo zalepi na čelo i nađe novu – staru gubitničku ekipu nastalu od proizvoda poluraspada LDP – pokret NDM BGD, ostavši zapamćen po ushićenom, nadahnutom i izražajnom pojanju partizanskih pesama na opelu Borke Pavićević u CZKD i očajničkim pokušajima da svoju izuzetnu veličinu baštenskog gnoma ponovo nametne Oktobarskom salonu, Ulkusu… ne prezajući da neustrašivo nasrne na starije kolege, no izvrdavši učešće u ringu kulturne institucije po izboru, u Malim građanskim razgovorima u rukavicama od 12 oz, sa nježnim autorom ovog omaža našim kulturnim kedrovima.

Kako je Napredne snage i NDM BGD Moramone zbližila topla svetlost izlazećeg sunca Četvrte industrijske revolucije na žalu provanse, nova ćera firma SNS sastavljena od stare ekipe se ponovo uvlači u incestuoznu romansu, da bi na našoj grbači kaskali ka zalazećem suncu EUropsihijatrije, uz male ljubavne čarke oko dela kolača u socijalnim kreditima. Ćera prima na sebe gnev Srbije izgovarajući sve ono što MILF SNS misli, a ova joj zauzvrat širi noge i otvara topla vrata državnih institucija i budžeta, dok nam svima, držeći se za ruke, turaju dildo najlepših želja iz Davosa odostraga.

No vratimo se na Javnu CZKD tribinu, kao osnovnu nit ovog ditiramba, gde šaka fondaša lebdi u svemirskom mehuru nad Kosovom poljem i ponovo pljuje u lice u narodu, na kom već dugo parazitira. Da li ove heterotrofne gljive i planarije slute kakva će njihova budućnost biti ako ubiju domaćina? Oseća li se neki dodir sa zbiljom u sledećem iskazu?

Izgovorena reč koja je malo drugačija podrazumeva da može cigla da vam padne na glavu, upozorava on i dodaje da će se situacija normalizovati kada se uđe u dijalog o ovoj temi i kada se budu čula različita mišljenja, kaže Dimitrijević (Da li je moguće misliti priznanje Kosova ako si Srbin, prenosi RTKosova)

Kako reče anonimni čovek iz naroda, sloboda govora je dozvoljena, ali ne i sloboda posle govora. Koncept ima svoje prednosti i mane. Prednost je da može da padne grantić za ugodnonu kurcobolju koja se predstavalja kao pravo na plaćeno neprofitno mišljenje, a mana je, kako reče sagovornik, mogućnost kretanja cigle uz kinetičku energiju gravitacije. Do sada je koncept demonstrirao samo svoje prednosti u oviru srpskog gravitacionog prostora. Mane su bille rezervisane za Srbe na KiM što sagaovornika nije preterano zbunilo. Ne bih da insinuiram da sagovornik živi u paralelnoj realnosti.

Uprkos tome što se ovi sada zaista osećaju lagodno, jer lova ne poznaje naciju, ali zapravo je ne poznaje ni cigla, kao što nema ni svest o političkoj korektnosti. Setio sam se prvih velikih genijalnih uspeha liberalne tržišne ekonomije još u jugoslovenskom socijalizmu, sasvim u skladu poslovične tolerancije soc – liberala u to doba. Naime, nepatvoreni beogradski skinhedi su krajem osamdesetih valjali cigle slučajnim prolaznicima na Kalemegdanu. Zakon jače ponude, uprkos odsustvu tražnje podstiče potrošački duh. Teško da od Adama Smita naovamo postoji bolji prikaz liberalne filosofije.

Kako se čini, ovi NATO pomeranci su nam već uvaljali sve cigle, nemaju više šta da nam prodaju. To ume da bude nezgodno, jer su cigle trenutno u našim rukama. Nisam siguran da je Dimitrijević sve ovo najbolje promislio.

Uprkos tome što se mogu pobrojati još mnoge znane i neznane avanture našeg junaka, uz neke nepotvrđene užase, vreme je da ovaj omaž privedemo koncu.

Često čujem pitanje zašto pisati tekstove o ovim nebitnim oblicima postojanja i promašajima kreacije? Suočeni sa dugotrajnim doslednim urušavanjem kulture, došli smo do tačke kada je većina Srba sa gnušanjem odbacuje, držeći je za fenomen oboda, periferije, nešto pogano i nebitno.

Deluje sasvim istinito ukoliko izreknemo da je kultura današnjice kao mali šulj, hemoroid na golemom srpskom biću, te da se moramo posvetiti nekim važnijim delovima ugroženog organizma. No ne treba nikada zaboraviti da smo zanemarivanjem ove malene neugodnosti dozvolili neprijateljskim agenturama da penetriraju duboko odostraga i zagade ceo organizam, počev od naizgled bezazlenih donacija nekim nadobudnim intelektualcima i netalentovanim umetnicima, uz srazmerna sredstva uložena u državne institucije. Tako je Soroš preveslao Miloševića svojevremeno, da bi mu na kraju štiftunzi i fondacije za otvoreni srpski anus došli glave.

Mali hemoroid je na taj način postao središte metastaze, te je smrtonosna gangrena krenula upravo odatle.