Vladimir Mojsilović u prvom licu

O umetniku u prvom licu jednine

Postoji kliše u neobaveznim slikarskim i umetničkim biografijama, naime, umetnik u prvom licu piše kako su forma i oblik, te likovna ekspresija obeležili prve njegove korake, kako je grafički izraz pratio stvaraoca od najranijeg detinjstva. Držim da su ovakva preterivanja prilično nezanimljiva, koga uopšte interesuje inače infantilni svet likovnjaka, osim ukoliko su blagopočivši, a njihovo se detinje delo baš našlo na prestižnoj aukciji. Uostalom, zaista puno dece dosledno slika i crta od ranog detinjstva, stvarajući gomile užasnih i dosadnih radova.

Biografija

Vladimir Mojsilovic umetnik

Ono što mene izdvaja iz tog mnoštva su prvi uspešni kapitalistički ogledi u nižim razredima osnovne škole. Naime, razvio sam, za detinji uzrast, prilično uspešnu prodaju crteža vršnjacima, nudeći im njihove omiljene junake crtanih filmova i stripova za razumnu novčanu nadoknadu. Razvio sam solidan posao koji je postajao prilično unosan, sve do trenutka kada sam dobio poziv od direktora.  Usledio je dug informativni razgovor, tokom kog sam saznao da sam zapravo gnusni profiter na račun drugara i njihovih roditelja, da u socijalizmu, u osnovnoj školi takvo nedrugarsko  ponašanje neće biti tolerisano i da ću se ovaj put izvući, zahvaljujući uspehu u školi i takmičenjima, uz ukor direktora. Treba li da naglasim da je moj preduzetnički duh bio potpuno slomljen, ugled besprekornog štrebera zauvek uništen, posao je propao, a ja se nikada nisam oporavio od tog surovog životnog udesa. U starijim razredima je ova užasna mrlja u školskom dosijeu bila ključna prepreka mom prijemu u Savez socijalističke omladine Jugoslavije, iako sam bio kandidat za Vukovu diplomu.

Krajem osmog razreda, svi problematični elementi su ipak integrisani u Omladinsku organizaciju, a ja sam, zahvaljujući korekcijama ocena iz vladanja na insistiranje nastavničkog veća, na kraju dobio Vukovu diplomu.

Kada sam upisao prirodni smer u Osmoj beogradskoj gimnaziji sa ostalim Vukovcima iz Beograda i unutrašnjosti, kremom moje generacije, još uvek je postojala nada da će moji vidni talenti za egzaktne nauke i matemetiku načiniti od mene uspešnog i korisnog, vrednog člana društva. Adolescentska hormonalna kognicija me je, međutim, nepogrešivo vodila ka vannastavnim, uličnim sadržajima.

Izbegavajući uniformu i odsluženje duga prema društvu „veselih devedesetih“, studirao sam filosofiju i istoriju umetnosti, uz vidno razočarenje bližnjih, ponovo sam bio u prilici da unovčim svoj crtački dar u „Našoj Borbi“, časopisu „Cool“, „Telegraf“ nadahnjujući se tzv. Građanskom osobenošću beogradske intelektualne elite, kvazievropkim vrednostima u glasilima pokojnog Ćuruvije,“slučajnih srba“ protiv tiranskog režima Slobodana Miloševića. Svoju mladalačku glupost i kratkovidost sam uspevao pristojno da unovčim, moji honorari su višestruko premašivali inflacijom obesmišljene plate proletarijata, dok je preduzetnički duh mog oca u vremenima jugoslovenskih ratnih stihija garantovao bezbrižnu buržoasku opijenost visokim umovanjima o prirodi i estetskim fenomenima, uz pomodno suprotstavljanje vladavini Socijalističke partije Srbije.

Studentski dani

Na klimaksu vatrenog krštenja podivljalih novonastalih balkanskih država, upisao sam Akademiju umetnosti u Novom Sadu, u klasi Milana Blanuše Blekija, koji je neumorno ispirao mozak generacijama studenata vrednostima nemačkog ekspresionizma „Novih divljih“ i mlatio širokom četkom. Postepeno političko otrežnjenje nastupa nakon organizovanja studentskog protesta na Akademiji. Tadašnji mudri dekan Nenad Ostojić je predupredio stvaranje kontrakulture i opozicione Studentske unije tako što me je postavio u Upravni odbor Akademije uz reči Sad ćeš videti sa kakvim se vetrenjačama borim!

Nato bombardovanje je donelo nova uzbuđenja u inače uzbudljive istorijske okolnosti kao i novu percepciju zapadnih vrednosti. U to vreme je Blanuša odlučio da izbaci problematičnog Mojsilovića sa klase. Slobodan Abi Knežević je prepoznao moj stvaralački ego, primio me na grafičku katedru i sačuvao od profesorskog gneva, da bih kasnije završio i Master studije u njegovoj klasi. Tako sam zapravo završio slikarski i grafički odsek, iako to nije formalno priznato u diplomi.

U to vreme je kustoskinja Biljana Tomić „upecala“ nekoliko zanimljivih primeraka studenata sa novosadske Akademije, uvela nas u njene legendarne SKC- Beograd kategorije „ne- umetnosti“, nadahnjujući nas vlažnim konceptualnim snovima i vizijama uspeha na sceni. Ovaj susret je bio značajan za reference mlađane studentarije, izlagao sam u važnim kulturnim institucijama i pronašao put do internacionalnog bijenala X Biennial of Young Artists from Europe and the Mediterranean – Sarajevo 2001.

Naročite životne i ekonomske okolnosti donele su puno iskušenja i ozbiljnu krizu na mom umetničkom putu. Nakon divljanja imperijalističkih sila, promene vlasti i neprijatnog buđenja iz šarenog sna zapadnih vrednosti na okupiranoj teritoriji, građanske vrednosti nove elite su delovale isključivo kao hrpa kompradorskih laži iz centara ekonomske i vojne moći. Nisam uspeo da se obogatim privatnim preduzetništvom, niti sam uspeo da pobegnem od umetnosti, dok mi vlastiti temperament nije donosio priznanja, već kazne. Umetničku slobodu je zamenila uslovna kazna za nanošenje lakih telesnih povreda, nakon perioda depresije i anksioznosti, kao danak burnom životu.

Sreća prati hrabre

Umetnici na uslovnoj slobodi u organizaciji kustosa i dugogodišnjeg direktora SKC Beograd Slavka Timotijevića, nije bio nikakva alegorija kao ni metafora. Ovaj projekat koji je uključio tri različite radikalne umetničke prakse, označio je moj bučan povratak na scenu i ulazak u nekoliko značajnih kolekcija, između ostalih Wiener Städtische i Zepter zbirku.

Sreća možda prati hrabre, no ja nisam naročito hrabar. Pre će biti da mi je drskost, nakon ovoga, otvorila vrata mnogih institucija. Ubrzo sam došao na funkciju predsednika Odbora za informisanje i propagandu Fondacije Narodnog muzeja u Beogradu, učestvujući u plemenitoj akciji prikupljanja sredstava za obnovu našeg najznačajnijeg muzeja...

Nakon niza izložbi u zvaničnim, značajnim privatnim galerijama i inostranstvu, shvatio sam da sam i dalje nevidljiv u medijima, kao umetnik, društveno beznačajan i bez dinastičkih veza u kulturi koje bi me odvele do budžetskih sredstava za kulturu, da i dalje nemam prolaz kroz polupropustljivu membranu najviših kulturnih institucija kao što je MSUB, na primer. Nakon što mi je cenzurisana izložba u Galeriji Narodne banke Srbije, postao sam svestan da se takvo stanje može održavati decenijama i da nemam dovoljno života da čekam neke nove kosmičke konstelacije i srećnu zvezdu u pravom astrološkom položaju. Sa druge strane, postoji tendencija da se u državnim institucijama kulture uzdižu konceptualne prakse zaslužnih umetnika u civilu, dok se na slikarstvo gleda kao na nekakav retrogradni fetišizam, recidive nekih minulih vremena, dok je slikar nešto kao zaostali relikt prošlosti, neka vrsta zastarelog umetnika sa posebnim potrebama.

Frustriran ovim spoznajama, odlučio sam da se vratim u svetle okvire tradicionalnog akademskog konceptualizma, u pokušaju da izađem iz medijske nevidljivosti i u okvirima jednog pasivno- agresivnog odgovora na institucionalno ignorisanje, izazovem umetničku scenu na otvorene boks- mečeve. Da izazovem ušuškane radnike u kulturi i umetnike, ogrezle u političkoj korektnosti i tračevima i spletkama u senovitim kulturnim kuloarima budžetske i fondaške finansijske sigurnosti etablirane anti-narodne umetnosti.

TOP