Konkurs Ministarstva kulture

Pomeranac u SANU

U obilju mogućnosti prosvetljujućih izbora koju nam pruža civilizirani uticaji Zapada, zaista je teško odlučiti se za najsnažniji utisak ove godine, koje nam naučno- kulturne blagodeti plišane okupacije pružaju. Malignitet agentura stranog uticaja, koji je u simbiozi sa vladajućim državnim strukturom metastazirao u sve institucije i tkiva našeg ustrojstva, učinio je da otupimo na svakodnevne nadražaje i u mnogome otežava odluku koji je najveći bizar na kulturno- naučnoj sceni. Od kada se soroš interesuje isključivo za Levant i istočnu Jevropu, dok je Stejt dipartment odobrio 621 milion dolara za borbu protiv zlokobnog ruskog uticaja na Balkanu, konkurencija postaje sve oštrija.

Od uvođenja još više struke u školu sa UN programom Škola bez nasilja u kojoj se desio masakr, pisaca sa negovanim ručicama i ukrajinskih izbeglica koje se dohvataju grubih komunalnih poslova krečenja srpskih grafita u centru, preko borbe protiv nasilja performansima na ulicama Beograda sa Alijinim muslimanskim snajperistima, žurova dreg kvinova u ULUS-u, krovnoj instituciji likovnih umetnika, Specijalne antiterorističke jedinice koje u blickrig akcijama hapse ljude patuljastog rasta sa poteškoćama, zbog objava na fejzbuku, štiteći “predsednika Hila” od stresa, nemačkih partizana iz Srbije na fondovima nevladinih organizacija- štiftunga, koje se finansiraju iz nemačkog budžeta, propisujući sve od školstva, izdavaštva, zakona o Zajednici srpskih opština, LGBT tolerancije, broja žrtava u Jasenovcu do stručnjaka za borbu protiv rehabilitacije četnika, a da nikad nisu podnele finansijski izveštaj, kulturnih radnika koji se bore za zelenu agendu, protiv prdenja krava, istrebljenja indijanaca u Srbiji i Rio Tinta, dok sanjaju pozicije u nadzornim odborima rudnika, levičara koji se međusobno sukobljavaju u Bregalničkoj zbog Draže, EU štenara u mestima gde nema porodilišta, veganske kuhinje u studentskim domovima, za pse i beskućnike, doktora- klovnova na ulicama, u okviru festivala mentalnog zdravlja, rijelitija nazvanog Muzej žrtava genocida sa vladikom koji brani nauku, uz apologije sina telohranitelja Ante Pavelića iz Buenos airesa…sve je postalo spektakl i performans u širem kulturnom okviru, a konkurencija nikada nije bila jača!

Ipak, dva naročito bizarna utiska ostavila su neizbrisiv trag u nauci i kulturi, kao i na moždanim ćelijama autora.

OBIT SANU, ABIT ONUS

(panu SANU, kinta kanu)

Kada je Vladimir Kostić, neurolog, u svojstvu predsednika Srpske akademije nauka i umetnosti, izjavio da je Kosovo de fakto i de jure izgubljeno, mnogi su pomislili da ova institucija ne može niže da padne. Kao rođeni optimist, ja sam znao da može gore, ali sam očekivao da će pre stručnjaci međunarodnog prava, vojni stratezi i političari početi da se bave profesurom na Medicinskom fakultetu, te lečenjem Alchajmerove bolesti i raznih drugih degenerativnih neuroloških patologija, u opsegu stručnosti našeg dr.prof Vladanka, kada se on već našao da javno misli ključna nacionalna, bezbednosna pitanja i geopolitiku po matricama američke i engleske obaveštajne službe. Izgleda da je visoki nemački predstavnik Alchajmer svakako ostvario snažan uticaj na održivu politiku demenciju u visokim institucijama Srbije.

Kada sam pomislio da sam sve video, nesrećnim spletom okolnosti, na bespućima interneta sam nabasao na dr. Sanju Žakulu, naučnu saradniškinju u Etnografskom institutu SANU. Oblast istraživanja ove značajne srpske naučnice je, kako stoji na zvaničnom sajtu instituta, antropologija ljudsko- životinjskih odnosa, antropologija interneta i studije panka.

Grad kao multispecijski prostor: šetanje pasa u centru Beograda tokom pandemije kovida 19- naučni rad ove doktorškinje, svakako je od neprocenjivog značaja za našu kulturu, nauku, ovaj narod naše kolektivno, etnografsko pamćenje i pseću antropologiju. Ovo važno delo je “autoetnografsko svedočanstvo o šetanju pasa u centru Beograda” kako navodi doktorškinja Žakula.

Ova naša istaknuta naučnica je odbranila dokrorat na temu Zoološki vrtovi u Srbiji u antropološkoj perspektivi, a proslavi na fakultetu su prisustvovali i njeni psi, kako tvrdi čaršija.

Autor ovog teksta, u duhu retrogradne, zaostale izričite naučne egzaktnosti, pita se nije li za antropologiju kao nauku o čoveku,kad je reč o interspecijskim odnosima sa psima, strogo biološki gledano, potreban isti broj hromozoma, kako bi ova priča imala srećan kraj, kako bi naša nauka postala bremenita, da ne kažem skotna. Brisanje kulturoloških, bioloških, antropoloških predrasuda naprosto je nužni korak Sapijensa, kako bi oštenili čopor štenaca, te produžili ovaj originalni etnografski pristup na naredne generacije himera i živeli srećno do kraja naših kerećih života.

Baš usled ovakvih necivilizovanih, zlobnih i zajedljivih razmišljanja, antropologija ljudsko- životinjskih odnosa bi, pod hitno trebalo da ukine fizičke zakone koji je sputavaju, a takođe i predupredi ravnomerno ubrzanje pri slobodnom padu, koje bi se moglo dogoditi kada poreski obveznici, u duhu azijske tolerancije, krenu da izbacuju ovakve stručnjake kroz prozore zgrada u centru, u scenama nalik na one iz Ejzenštajnovih kinematografskih ostvarenja.

U svakom slučaju, kada vam neko rekne da treba da podržimo podizanje kulture, nauke i umetnosti…imam još jednu opskurnu priču za vas!!

Luksuzna hrana za pse

Sviranje u kožni aulos i kitaru

Stanje upliva agenturnog uticaja je svuda prisutno, no umetnost i kultura su pali još pre novog milenijuma. Raspad je postao ozbiljno vidljiv od kada je Slobodan Milošević dozvolio Sorošu da vršlja sredinom devedesetih, žute strukture su se još tada zapatile u kulturi.

Kadriranje po principu “ovaj moj je nesposoban, u kulturi ne mož da napravi veliku štetu”, u simbiozi sa lovom velikog Filantropa otvoriće vrata agenturnom delovanju i u potpunosti rasturiti već devijantnu kulturu za dve ipo decenije. Ovo što gledamo danas, simptomi su ne samo potpune degeneracije, već i odsustva kičme i bilo kakvog suvereniteta, koji bi se ispoljio makar na periferijama kulture.

Dolazimo do značajnog srpskog umetnika Branka Miliskovića, kojem je šest godina uzaspopno Ministarstvo kulture opredeljivalo sredstva od poreskih obveznika za njegovu izuzetnost, a za kog je autor ovog teksta prvi put čuo nakon bizarnog incidenta u vezi sa godišnjim konkursom narečene institucije.

U njegovoj umetnutosti ” Koncept redefinisanih i dekonstruisanih subjekata na sceni zasniva se na transfiguraciji socijalnih formacija koje su dovele do izgradnje faktivnih ličnosti i simulakruma…”

Kada to prevedemo na Srpski, Milisković je jedan od bezbrojnih ćelavih homosa koji vole da se šminkaju i dudlaju, nalik onima iz britanskih zatvora pa sve do vodvilja i kabarea. U njegovoj umetnutosti koja se svodi na eksplicitnu seksualnost, teško da je moguće videti šta drugo osim opskurnih fotografija narcisoidne opsednutosti vlastitim likom i libidom?

Egzibicije ovog korisnika budžeta koje možemo pratiti na porno kanalu Hhamsteru, recimo felacio sa nepoznatim muškarcima, tek su nešto malo radikalnije od onih koje izlaže u umetničkim galerijama. Ovog umetnika sa svojim porno- kanalom i istom takvom umetnošću, Mimistarstvo kulture je držalo dovoljno značajnim da mu šest godina uzastopno dodeljuje sredstva! Ko su ostali učesnici ovih orgija u pornićima možemo samo da slutitimo, pitamo se nije li to neko sa neovisne scene, možda iz Deska kreativne Evrope, sa sinekurom u Ministarstvu kulture, kako se priča u čaršiji? Važno je da se Ministarstvo kulture, zajedno sa likom strejt tatice iz Brankovih porno priča sa Hhamstera i Majom, bore za prave, nasušne vrednosti, preko potrebne ovom narodu.

Da bi stvari bile još dramatičnije, Branko Milišković je, nakon šest godina shvatio da se pretplatio na sredstva Ministarstva kulture, i da mu ona sa pravom pripadaju. Kada je ostao bez njih ove godine, ovaj profesionalni svirač kožne frule se silno razgnevio, pa je sa svojim pajtosima iz NKSS (NVO Nezavisna kulturna scena Srbije) otpočeo tradicionalnu godišnju kampanju protiv odluka Ministarstva, uz sve vrste pritisaka, ličnih uvreda i folklorne postmoderne tužbalice, hoćemo više love za kulturu, pare za mene, šmrc, Centar za kulturnu dekontaminaciju dobio samo 500.000 dinara, kmeee, krađa i urušavanje visoke umetnosti! Milisković je nastupio ispred ULUSA, krovne srpske institucije likovnih umetnosti, koja je nedavno u potpunosti pala u šake nevladinog sektora i agentura stranog uticaja. Ova institucija povlači značajne sume iz budžeta, na račun poreskih obveznika, ostvarujući veliki broj sumnjivih projekata, među kojima su mnogi otvoreno antisrpski, a mnogi veličaju LGBT i zelenu kolonijalnu agendu o trošku građana Srbije.

Ostaviću fotografije i snimke ekrana da govore tisuću reči, dok hrlimo u susret zalazećem suncu, a izgleda da su naši junaci ipak našli zajednički jezik sa Majom Gojković i ovih dana odjezdili u suprotnom pravcu, ka istoku, u Peking.Mi ćemo se zadovoljiti pregledom još dva iskaza ove izuzetne prilike u srpskoj umetnosti, a zatim pokušati da ih prevedemo.

Konkurs Ministarstva kulture
Konkurs Ministarstva kulture

O performansu:

To ne može da radi normalna osoba sa radnim vremenom od devet do pet, već samo neko ko je apsolutno spreman da se žrtvuje za poriv. Poriv moje umetnosti dolazi iz libida, odnosno iz stomaka. Sve što se događa mora da akumulira tu ekstremnu seksualnu energiju i želju koja se kasnije transportuje i transponuje u različite forme.

Proces počinje „skeniranjem“, tj upoznavanjem publike, potom uzimanjem energije, tj pažnje. Umetnik se pretvara u apsolut i počinje da stvara bumerang efekat.

U prevodu na narodski, žargonski, umetnik u pokušaju nikad ništa nije radio, ali zato je istripovao da je Bog lično, a umetnost mu dolazi iz k….

Slučajno na TikToku videh da negde u San Dijegu, postoji tzv. Srpski kulturni centar, neprofitna organizacija, ali čini mi se nije blagosiljana od strane Ministarstva kulture…nego više kao srpska komuna u raseljeništvu. Kao muzička pozadina ide instrumental Taaamo daleeeko, a od eksponata tu su manastiri, folklorna nošnja, Djoković, Jokić, Tesla… Fascinantna mi je ta srednjevekovna estetika, folklor-nacionalistički narativ, i prisvajanje svega što može da donese nekakvu korist, pa makar to bila i nauka. Umetnost još nisu uveli u program.

U prevodu, ti srpski zaostali čobani i šoveni treba da mi plate avion do San Dijega i honorar, da javno masturbiram u njihovom prostoru i nađem nekog sponzora koji će me nategnuti odostraga.

JBM BGD jer MOŽEMO i MORAMO!

Kakve međusobne veze imaju NKSS, ULUS, Ministarstvo kulture, SANU, nemački štiftung partizani, Ne davimo Beograd, Centar za kulturnu Dekontaminaciju, Republjik Kosova, Zeleno levi front, teže je objasniti nego trenutnu situaciju na Levantu. NKSS se sastoji od sličnih organizacija kao NDM BGD, koji su zajedno skup malih nevladinih organizacija i agentura stranog uticaja, recidivi i restlovi LDP, a koalicija Moramo, iz koje je stvoren Zeleno – levi front je njihovo političko ishodište. U početku su ih finansirale razne inostrane interesne grupacije i neke domaće korporacije, poput Nelta da bi im oni završavali određene zadatke u Srbiji, i da bi se uvukli u zvanične državne institucije. Čaršija veli da je NDM BGD dobio veliku lovu od Nelta da spreči gradnju Beograda na vodi, kako je to bila njihova interesna zona, no ova tvrdnja ostaje samo u domenu čaršijskih glasina.

Bilo kako bilo, ove interesne grupe poput NDM BGD i NKSS su uspele da uđu u gotovo sve kulturne i naučne institucije, poput MiK, SANU, pa čak i da preuzmu neka vekovna udruženja u potpunosti, kao što je ULUS.

Da ponovimo, Zeleno levi front, sa zvučnim imenom, poput nekih levantskih ekstremista, proistekao je iz koalicije Moramo (što je u suštini NDM BGD), sestrinske organizacije hrvatske livičarske udruge Možemo, pod budnim okom nemačkih finansijera, bez moralne dileme preme poreskom novcu primitivnog i krezubog srpskog plebsa.

Samouverenost i bezobrazluk srpskih NVO agentura dosegla je novi, viši stepen od kako su opredeljena američka sredstva za borbu protiv malignog ruskog uticaja, državne strukture su srasle sa njima i nemaju ni želju ni volju da im se suprotstavi, dok se naša služba bezbednosti odavno ne ponaša kao naša i pretežno se bavi praćenjem društvenih mreža i maltretiranjem rodoljuba. Specijalci policije hapse ljude patuljastog rasta, dok se vojne specijalne snage bave multispecijskim prostorom, kako bi se to stručno reklo, ili narodski, šetaju kerove visokih funkcionera.

Vredelo bi napraviti ozbiljno istraživanje o stvarnom stanju u institucijama kulture i njihovoj posednutosti malignitetom stranog uticaja koji ponegde kohabitira, a uglavnom je u simbiozi sa vladajućom partijom i državnim strukturama.

Koliko god ovo sve urnebesno smešno izgledalo, mi imamo agente stranog uticaja u parlamentu, koji se rugaju nauci, kulturi, zdravom razumu, uopšte zdravoj Srbiji i vredno nadziru sprovođenje globalističkih planova.

Kakav je kulturni obrazac koji negujemo u njedrima i plaćamo ga kroz poreze?

Pretpostavimo da neko dete u školi, na času likovnog, skoči na klupu, odbaci odeću, krene da urinira po učenicima, radovima, masturbira na času i gađa profesora i đake vlastitim izmetom. Ukoliko bi to dete umelo da konceptualno obrazloži taj čin kao, recimo, oslobađanje od represivnog društvenog sistema i retrogradnog i anahronog školskog programa, kao afirmacija njihove individualnosti, seksualnosti i izuzetnosti, kao ekspresivni društveni transfiguralni čin podizanja svesnosti o različitosti, pozivajući se, recimo, na već tradicionalnu berlinsku grupu i Marinu Abramović, ne bi postojao mehanizam njegovog kažnjavanja, te bi u slučaju eventualne tužbe, roditelji mogli tražiti i odštetu od škole i lako dobiti proces. Takođe, izgleda da se bliži vreme kada će naši budući naučnici antropološkim lavežom braniti svoje doktorate.

Jesen u Pekingu
Jesen u Pekingu

Kako su ovi zlokobni maligniteti kapilarno prodrli u čitavo srpsko društveno tkivo, plašim se da će njihovo odstranjivanje biti veoma težak i mučan, ali neophodan zahvat, pre no što dođe do kobnog ishoda. Računamo na svesrdnu podršku NVO aktivista, koji su se u hrabrim komunalnim akcijama borbe sa muralima preporučili za volontere budućnosti.